Indigo - Tamara Kučan

Odakle početi pričati o INDIGU? To je pravo pitanje za mene.

Pa... recimo da sam imala listu. Listu najboljih knjiga koje sam pročitala u ovoj godini. Ova knjiga je srušila sve njih i popela se ravno na prvo mjesto te liste. Ostale su postale nebitne. Iskreno, više ih se ni ne sjećam. To je već dobar početak, zar ne? To već nešto govori.

Indigo? Uff...

Indigo je prva knjiga koju čitam od ove autorice. Ali definitivno nije posljednja. Kad sam završila knjigu. Nisam je zaklopila već sam samo blenula ispred sebe i pokušala razumjeti sve te emocije u sebi nakon pročitanih rečenica... prođe petnaest minuta... i dalje sjedim, i dalje buljim ispred sebe u neku točku.

Ne možeš da shvatiš... ne knjigu, ne njenu radnju. Ne možeš shvatiti tu surovu realnost koja te je navela da toliko misliš!

Zatim shvatiš jednu stvar. Jednu jako bitnu stvar... da ta knjiga u tvojim rukama koju si upravo pročitao vrijedi svake potrošene minute na to čitanje. To je ono što je bitno za mene, da kad je pročitam shvatim koliko sam uživala u njoj. Nebitno je da li sam kroz većinu nje plakala ili smijala se poput budale.Tražeći jednu riječ kojom mogu opisati ovu knjigu.. nisam je našla.

Savršeno? Da.

Genijalno? Da.

Ali opet nedovoljno kada je ova knjiga u pitanju.

Kad se sad vraćam u emocije koje sam proživljavala tijekom čitanja divim se samoj sebi što sam uopće izdržala. Tisuću puta sam stala usred knjige, usred neke obične rečenice ili riječi. Natjeralo me da stanem i da se zapitam.

To me dovodi do stila pisanja... to je nešto što nisam nikada vidjela, ne mogu to niti usporediti. Iznenadila sam se koliko mi taj stil odgovara dok čitam. Kako jednom običnom riječi ona može u meni probuditi toliko emocija. Ona nema onih nepotrebnih opisa koje bi inače najradije preskočila jer se dosađujem... sažeto, kratko i jasno. A to nešto govori s obzirom na to da knjiga ima gotovo 500 stranica.

Za mene je fascinantno koliko je razradila i pazila na svaki detalj. Kockice koje se na kraju sve poslože... svaki detalj koji je bio nejasan, postane jasan. To govori o tome koliko je uložila truda u sve to. I zbog toga joj se ja divim.

U ovoj knjizi sam shvatila jednu stvar, slobodno neka mi netko kaže da se varam. Kada čitamo, mašta nam radi sto na sat. Razum nam daje naznake, loše stvari guraju lijepe stvari. Ali naša (moja) mašta je ta koja čini da ih ne vidimo, da ih zanemarimo i nadamo se tom sretnom kraju kada se sve sredi i glavni junaci imaju taj svoj sretan "zasluženi" kraj.

Ali ovdje se to ne desi... ja sam čitavo vrijeme čekala da me pogodi surova realnost.

Dok inače posljednjih sto strana sve dolazi na svoje... na taj sretan kraj koji čekamo... prema toj sreći.

Ovdje dolazi prema realnosti. Razum i realnost nas udara sto na sat. Glava eksplodira od sve te realnosti. Ona udara ravno u mozak i to je poruka knjige za mene. To je jedna od onih knjiga koje se pamte.

Da postoji realnost, ali da smo slobodni nekada dopustiti svojoj mašti da se nada za bolje sutra.

Na kraju svega, mogla bi reći da me je posljednjih sto stranica ubilo, da sam bila iznenađena, šokirana.

Jesam

I nisam.

Knjiga u čitavoj svojoj cijelosti ubija.Ona čitava je teška realnost.

Možemo maštati čitavu knjigu o nekom zaluđenom kraju.

Možemo shvatiti realnost. I na kraju možemo birati kraj koji želimo.

Za mene je to bilo ono isto pitanje koje sam čula više puta kroz knjigu.

Mašta ili istina?

Biraj. Sada.

I kako sam ja inače uvijek u mašti, uvijek biram nju... ovaj put izabrala sam istinu. Realnost.

Pogrešan odgovor.

Trebala sam izabrati maštu.

I sada, kada iznova razmišljam o tom odabiru... da je po uistinu po mome izabrala bi maštu i stranu 73, te stala upravo ondje. Silazak Džona niz stepenice i u tom trenutku ja se zaljubljujem u njega. Taj trenutak bi zaustavila i ne bi nastavila.

Njegova prva rečenica, prvi pogled i meni bi bilo dovoljno.

A što se tiče njega... njegova priča je posebna, nešto takvo nisam nigdje pročitala i mene je oduševila. Nisu me oduševili njegovi izbori, naravno. Ali on, osoba koju je glumio ili ne... njega sam zavoljela, blago rečeno opsjednuta njime. Vidjela sam toliko naznaka, ali moja mašta ih je zanemarila. Trebala sam ga prestati voljeti još kada je izbacio Saru iz kuće. Ali ja sam tražila razloge, baš kao i Sara, tražila sam nježnost, lijepe riječi.... Nadu da se ništa loše neće dogoditi. Ali baš kao i Sara, nisam našla.

"Ko će kome u ovoj igri doći glave?"

Ovim pitanjem sam dobila nadu.

A nisam bila ni svjesna da je ta nada prvenstveno mene došla glave.

Došlo je do eksplozije realnosti u mojoj glavi.

I na kraju svega, ako ste očekivali nešto drugačije.

Vi budale, i ja skupa sa vama. Nema tu sretnoga kraja. Prvom rečenicom, to se znalo. Ja sam bila toga svjesna, a opet... opet se ponavljam... imaš nadu... samo da se netko, negdje predomislio.

Ali nije, naravno da nije.

Jer... za mene...

Ovo nije Pepeljuga, ovo je Indigo.

Ovo je bila Tamara Kučan i za mene savršena bez premca.